Tišina nakon pitanja

Naučio sam ovo relativno kasno u karijeri: kad postavim teško pitanje na sastanku, i nitko odmah ne odgovori, najgora stvar koju mogu učiniti jest ispuniti tu tišinu vlastitim odgovorom ili pretpostavkom. Instinkt je gotovo neodoljiv - tišina je neugodna, a popunjavanje je lako, posebno kad ste osoba koja je pitanje postavila.

No ta tišina, koliko god neugodna, često je najproduktivniji trenutak cijelog sastanka. To je trenutak kad ljudi stvarno razmišljaju, kad se formira odgovor koji nije samo prva stvar koja padne na pamet, nego stvarno promišljena reakcija. Prekinuti tu tišinu vlastitim glasom, čak i s dobrom namjerom "pomaganja" razgovoru naprijed, često znači ukrasti upravo taj trenutak razmišljanja koji je pitanje bilo namijenjeno potaknuti.

Ovo je posebno teško za ljude na pozicijama vodstva, gdje postoji dodatan sloj pritiska - tišina se može osjećati kao znak da niste u kontroli, da sastanak "ne ide" kako treba. Realnost je suprotna. Sposobnost sjediti u tišini, dopustiti drugima prostor da razmisle prije nego odgovore, jedan je od najsnažnijih, iako najmanje vidljivih alata dobrog vodstva.