Pismo koje nikad nisam poslao

Naučio sam pravilo koje mi je uštedjelo više neugodnih situacija nego bilo koji drugi savjet o komunikaciji: kad me nešto duboko naljuti ili frustrira, i osjetim potrebu odmah odgovoriti, napišem taj odgovor u potpunosti - svaku oštru rečenicu, svaku neublaženu misao - i zatim ga jednostavno ne pošaljem. Sačuvam ga, i pročitam sljedeći dan.

Gotovo bez iznimke, verzija koju pročitam sljedeći dan djeluje drugačije nego kad sam je pisao - ponekad i dalje sadrži legitimnu poentu koju vrijedi prenijeti, ali gotovo uvijek u obliku koji je znatno oštriji, manje konstruktivan, nego što bih odabrao poslati nakon što emocija koja je pokretala pisanje splasne.

Ova praksa ne znači suzbijanje istinskih osjećaja ili izbjegavanje teških razgovora - legitimna frustracija i dalje zaslužuje biti izražena. Radi se o razdvajanju trenutka pisanja, kad je emocija najintenzivnija i najmanje filtrirana, od trenutka slanja, kad je ta ista poruka podložna razumnijoj, manje reaktivnoj prosudbi o tome što će stvarno postići željeni cilj, umjesto samo trenutno olakšanje izražavanja frustracije.