Kad prestanem pitati zašto

Postoji suptilan trenutak u životu svake prakse, procesa ili navike unutar organizacije - trenutak kad prestane biti aktivan izbor, i postane jednostavno "tako mi radimo". Taj prijelaz rijetko je obilježen jasnom crtom; događa se postupno, neprimjetno, dok jednog dana ne shvatite da nitko u prostoriji ne zna zapravo zašto se nešto radi na određen način, samo da se uvijek tako radilo.

Ovaj trenutak je opasan jer praksa koja je izgubila svoje "zašto" postaje otporna na promjenu na način koji nema nikakve veze sa stvarnom vrijednošću te prakse. Ljudi brane status quo ne zato što su promislili i zaključili da je i dalje najbolji pristup, nego zato što je promjena statusa quo psihološki teža od jednostavnog nastavka onoga što je već poznato.

Praksa koju pokušavam održavati, iako zahtijeva disciplinu: periodično, namjerno postavljati pitanje "zašto ovo radimo na ovaj način" čak i za prakse koje se čine potpuno standardnima i neupitnima. Ponekad odgovor potvrdi da je praksa i dalje ispravna. Ponekad otkrije da razlog koji je izvorno postojao odavno više nije relevantan, a praksa se jednostavno nastavila iz inercije.